RSS

Mjecečni arhivi: Rujan 2010

San Francisco

Moram priznat da sam u onom post-godišnjem osjećaju, prebrzo je prošlo. Uspjeli smo pogoditi najsuše skoro pa najtoplije dane u godini, tako da uz plavo nebo i pokoji bijeli oblak, bilo je jako lijepo.

Niskobuđetni letovi

Jedan od glavnih razloga što smo se odlučili na odlazak baš u SF, je taj što smo uboli jako jeftine karte sa Volaris avio kompanijom. Iako je let prošao ugodno, niskobudgetne karte imaju nekoliko nedostataka na koje treba pripaziti ako se odlučujete na kupnju.

Većina tih nedostataka se može naći u uvjetima napisanim micro malim slovima. Tako su te karte nepovratne, odnosno u slučaju da ne možete ići ili jednostavno želite novac nazad, teško da ćete ih dobiti, ili ih želite prebaciti na nekoga, sve te usluge su uskraćene. I u većini slučajeva ćete poletiti-sletiti na sporedne a ne glavne aerodrome. Tako smo mi poljetali iz Toluce (1h od mexico citya) a sljetali u Oakland koji je isto jedno sat vremena od SF-a.

Isto tako vam mogu mjenjat datum/sat polaska-dolaska, tako su nama promijenili tri puta vrijeme polaska, dok im nisam rekao fuckoff jer smo već rezervirali hotel. I u toj prepirci uspio sam nagovorit operaterku da nam da let iz glavnog grada, pa smo tako uštedili odlazak u Tolucu. Kako aviokompanije plaćaju određenu taxu za korištenje aerodroma, tako visina te cijene ovisi i o vremenskom terminu. Atraktivniji termini koštaju više. Tako smo iz glavnog grada poletili u 18.30 i stigli u 00.40 u Oakland, i uz imigraciju i carinu, izašli oko 1.30 ujutro sa aerodroma.

San Francisco

Prvu noć zbog super termina dolaska, u hotel smo došli oko 2 ujutro, al kako smo prvu noć bookirali tik uz aerodrom u Oaklandu, trebalo nam je svega 5min taxijem do hotela. Rano ujutro mini doručak krenuli smo za San Francisco.

Predivno jutro nam je već obećalo predivan dan, i jedva smo čekali da stignemo u centar. Oko 1.15h za javni prijevoz, stigli smo u hotel koji je bio smješten na popularnoj Lombard ulici. Hotel u SFu je bio jedan od najeftinijih a relativno najbliži svemu, te se uz korištenje javnog prijevoza moglo doći svuda jako brzo.

Ugodno osoblje hotela nam je pričuvalo torbe jer se nismo mogli još chekinirati, pa smo se spustili kroz predivno naselje do SF Bay-a, tj uvale i marine, i odlučili hodati prema famoznom Golden Gate mostu.

Kako je San Francisco na jako zanimljivom terenu, po tome i poznat, svako malo hodate nizbrdo, pa uzbrdo pa nizbrdo… Super za kondiciju.

Nismo išli full pripremljeni, te smo imali svega par stvari koje smo htjeli vidjeti i probati. Proveli smo svega 3 dana u SFu, pa je teško i vidjeti sve. No mislim da smo vidjeli ono najbitnije, provozali se popularnim vlakićem “Cable Car”, otišli na otok Alcatraz, popeli se na Golden Gate most, i vidjeli kako se spuštaju auti kroz popularnu Lombard ulicu.

Probali famoznu juhu serviranu u kruhu itd. Kako je vremenska razlika -2h od Mexico Citya, biti budan do 11-12h navečer je nama bilo 1-2 ujutro, pa smo bili jako koma.

Alcatraz

Polazak sa Piera 33 u 10 ujutro pokazao je kao idealan polazak jer nije ni pre rano, a ni prekasno, sa obzirom da je tour na otoku prepušten posjetiteljima, te je moguće biti i otići sa otoka kada vam dosadi. Mi smo bili oko 3h.

Otok Alcatraz na kojem se nalazi popularni strogo čuvani zatvor je obavezno posjetiti. Kako su nas upozorili da je moguća navala za dane koje smo išli, kupili smo karte na službenoj web stranici i koštale su 26$, nekih 2-3$ jeftinije nego na licu mjesta. No kako smo vidjeli većina je imala isprintane karte kupljene istim putem.

Otok Alcatraz je u početku bila planina, koja se nakon podizanja levela vode, pretvorila u otok. Taj je otok već odavno bio jako zanimljiv vojsci, zbog svoje strateške pozicije. Tako su se na ulazku u SF uvalu, na mjestu gdje se sada nalazi Golden Gate birdge nalazile dvije tvrđave koje su branile ulazu u luku, a na otoku Alcatraz nalazila treća koja je imala direktan pogled na ulaz. Otok je tako bio svjetionik, pa vojni zatvor, te nakon toga pretvoren u federalni zatvor i na kraju u turističku atrakciju.

Na otoku su uz zatvorenike živjele i obitelji administracije, tako je otok bio relativno pun djece i žena koje su se brinule o uređenju otoka. Djeca su ujutro sa bordom išla u školu i vraćala se na otok, i izgleda da im je bilo jako zanimljivo. Nisu imali nikakvih kontakata sa zatvorenicima, a i izgleda da ih niti nije zanimalo. Zatvor je prestao sa radom oko 1963. godine i krajem 1969 je bio okupiran sa grupom Indijanaca (domaći amerikanci),

koji su imali ideju pretvoriti otok u edukacijski i kulturološki centar, uzimajući u obzir svoju poziciju u društvu, borili su se za svoja prava. To se naravno nije svidjelo vladi Amerike, pa su imali cilj maknuti ih od tamo. Građani iz cijele amerike su stizali u SF kao podrška njima Nakon 19 mjeseci okupacije, uspjeli su ih maknut sa otoka. Nakon toga otok je nacionalnu rekreativnu zonu.

Zatvor je bio popularan zbog svog glasa da nitko ne može pobjeći sa njega, što i nije tolka laž, sa obzirom da su zatvorenici trebali na neki način izaći iz zatvora što nije bilo lako. No nakon izlaska, tomu nije bio kraj, trebali su preplivati zaljev do obale.

No to nije bilo nikako lako, jer je voda bila užasno hladna a morsku struju spominju kao smrtonosnu. Čak spominju čestu pojavu morskih pasa. Tako da im nije bilo nikako lako a i rizik je bio prevelik.

Javni prijevoz

Može se reći da je grad relativno ok pokriven sa autobusima, kojih nema previše, no linije su duge i prolaze jako često. Među gradske linije za Berkeley ili Oakland su povezane vlakom tipa metro zvanim Bart,

a do tih gradova je moguće ići i mini trajektima po luci, na koje nažalost nismo uspjeli ukrcat se, iako bi bilo super da jesmo jer se može vidjet grad sa skoro svih strana. Autobus je koštao 2$, što nam se i činilo puno za jednu kartu, no onda smo (skoro pa zadnji dan) skužili da je to u principu dnevna karta. Mega fail, al dobro, znamo za ubuduće, a i nismo se tolko često vozili busom.

Kultura vožnje autima i pravila su jako slična kao i u ostatku Amerike. Obožavam kako amerikanci voze i kako se ponašaju u prometu. Na svaki znak stop se uredno staje bio netko na pješačkom ili ne. Ukoliko mislite prijeći cestu, staju vam na 20tak metara pa čak i ako niste na označenom prijelazu. Tokom cijelog boravka, možda smo čuli 2-3 trubljenja sirenom. Svi imaju puno strpljenja, no možda i kazne za prijestupe imaju sa time veze, za prolazak kroz crveno ćete platiti masnu kaznu. Možda bi se ovakva pravila-kazne mogle postavit u meksiku za lokalne idiote, kojima crveno svjetlo ne znači puno, ili ako se usudite prijeći preko pješačkog, isti iz auta će vam spomenut par puta familiju.

Hrana

U Americi se teško sakriti od hamburgera i brze hrane. No trudili smo se svesti količinu hamburgera na jedan dnevno, sa obzirom da bi unjeli oko 1300-1500 kalorija, što bi kao trebalo bit za cijeli dan haha. Sva hrana na menujima ima i vrijednost u kalorijama, vjerovatno da vas savjest peče više dok budete uživali u hrani. Ja sam uglavnom mažnjavao Fish and Chips, iliti ribu i pomfrit.

Od ponude hrane ima svega, kako je San Francisco mješavina kultura, tako ima kineske, thai, meksičke itd hrane. Nažalost nisam naišao na nikakav hrvatsko-srpski birc da meznemo koju sarmu. Voda je relativno skupa, no svako tolko su se nalazili mali stupići sa pitkom vodom, na kojoj smo napunili naše boce.

Sve u svemu, jako jako nam se svidio SF, i definitivno se isplati posjetiti ga.

 
Komentiraj

Objavio dana 28/09/2010 u Za, Život

 

Malo odmora…

Ovaj tjedan malo sporije pišem, jer smo od ove srijede pa do sutra u San Franciscu u Californiji. Mini godišnji od par dana smo još isplanirali na početku godine kada smo uzeli avio karte i hotel po badava cijeni. Moram priznat da iako nisam veliki fan američke politike prema ostalima, drago mi je da sam upiknuo vizu na 10 godina iz više razloga.

Prvi je što se jako puno konferencija iz moje profesije odvijaju baš tamo, te dosta jeftinih letova, tako se zna upiknut kao mi sada jeftiniji povratni let za ameriku nego za neku od top destinacija u meksiku, kao što su Cancun ili Puerto vallarta itd… Što je dosta loše, no polako se to rješava kako je jedna od najvećih meksičkih aviokompanija Mexicana (nacionalni te internacionalni letovi) prekinula sa većinom letova, traje pasivna borba za većinu relacija, te se dosta njih pokriva sa niskobudgetnim letovima kompanija kao što su Volaris i Interjet.

Neću posebno pisati šta i kako je tu, već kada se vratimo ću napraviti malo opširiniji opis. Vozdraaaa

 
1 komentar

Objavio dana 24/09/2010 u Za, Život

 

Hej, kako je vani…?

Ponukan nedavnim člankom u Jutarnjem, mislim da bi mogao napisati nešto malo o ovoj veoma ozbiljnoj temi. Iako članak govori o smanjenju broja hrvata na jedan način, ja ću spomenut onaj drugi. Odlazak iz zemlje zbog nekog od razloga.

" The future of airline travel "Nije tajna da Hrvatska ima jebenih problema sa mladima danas, neznam statistike, no ne bi se čudio da svaki drugi mladić želi otići iz hrvatske u potrazi za boljim životom. Al mislim da našu Jacu i ostalu gamad u vladi to baš i ne zabrinjava previše. Iako sam hrvat u dijaspori, imam velike planove vratiti se jednog dana u hr, jer mislim da bi se mogla popravit kvaliteta života, bar meni, no to sam samo ja.

“Hej, kako je vani…?”

Hej vidjela sam da si se preselio u Meksiko, muž i ja gledamo opcije odlaska iz ove xxxx zemlje…

Ovo je samo jedan od mejlova koje dobivam jednom u dva mjeseca, koji put i češće. Sve se više mladih niti ne trudi tražiti posao poslje faxa, već odmah kreću u potragu za drugim opcijama – vani. Ja nisam otišao u potrazi za boljim životom u smislu financija, već sam pratio “srce”, ali potpuno razumijem ljude kojima je već prekipjelo.

Nigdje nije lako, svugdje će se morat radit puno za imat malo, no to malo je potrebno da se pojedinac osjeća ugodno, da obavlja posao sa guštom i da doma ide zadovoljan nakon napornog dana. No ako glavešine u Hr nemaju interesa omogućiti ni to malo da se mladi osjećaju sigurno, da vide svoju budućnost u hrvatskoj, teško je zaustaviti taj globalni odlazak. Da ne govorim kolika će se vrata otvoriti mladima da zmagle nakon ulaska hrvatske u EU.

Trudim se odgovarati tim osobama najrealnije kolko mogu. Promjena države i prilagodba na novu sredinu nije nikako laka, mnogi to prakticiraju, no ne znači da je lako. Ovisi koje ste profesije, kolko ste snalažljivi sa lokalnim jezikom zemlje u koju želite ići, kolko imate ušteđevine za potrebne papire, te strpljivost i živce. Puno pomaže ako imate nekog od svojih dal obitelji ili zemljaka koji će vam rado pomoći bar sa osnovama, jer smo svi prošli više manje istu proceduru, a i većina zemalja ima sličnu shemu oko imigracije i ostalog.

Teško je znat što je bolje za pojedinca, i kolko brzo će se netko prilagodit na novu okolinu, no ako se odlučite otići, samo naprijed, ukoliko ste uporni i znate više manje što želite, i imate motivacije za to (hvala vladi HR), sve se može!

 
Komentiraj

Objavio dana 22/09/2010 u Život

 

Monday report: Ponovo smo nazad

Sad face :(Iako nisam službeno bio na mega mostu, većina lokalaca jeste i bilo mi je baš drago što ih nema na cesti. Nemoguće je kako se grad može ispraznit u svega 4 dana. Poput nekog apokalipstičkog filma, rijetki mamuraju gradom, dal zbog posljedica alkohola ili nesanice, nije bitno.

Moram priznat da sam proteklih dana vidio povećanu dozu ljubavi među ljudima najviše meksikancima, svi su zračili tom nekom super vibrom, koja je sigurno rezultat ovog patriotskog slavlja prošli tjedan. Svi te puštaju u prometu, nikom se nije posebno žurilo, pozdravljanje na ulicama itd… No danas, sve je to iza nas, svima se žuri tolko da ih uopće ne zanima dal netko stoji ispred tebe ili je na semaforu crveno. Neki klinci su još par dana off u školi, pa se može reći da još i nije sve na 100%, ali bude ubrzo.

Ja inače nisam veliki fan ponedjeljaka, i to pogotovo nakon dužih vikenda, no ovaj je bio ugodan, sunce je zasjalo full ljepo, i to je baš lijep osjećaj buđenja. Desetak poslovnih emaila i jedno 20-tak turističkih ponuda je sasvim ok za početak tjedna.

Ty Young, Junior Nationals Bodybuilding, Fitness & Figure Championships 2008 (super heavyweight 7th)Tako da ću dan provesti u slanje čestitki u obliku opomena za plaćanje lokalcima, da ih malo razbudim jer su svi još u transu od ovog mega vikenda. Prosječnom meksikancu je potrebno svako tolko malo ponovit koje su mu radne i poslovne navike, jer se jako brzo stiltaju, pogotovo kada dođe onaj dio plaćanja. Možda bi i ja trebao angažirat kao što to rade neke firme u hrvatskoj: “agenciju za naplatu”, pa da im malo zaplešu salsu. Veliki nedostatak bit privatnik u meksiku, a di nije, na kraju krajeva.

Tužno je kolko je ljudi spremno na kocku stavit svoje dugoročne prijatelje, koje izbjegavaju zbog neplaćanja. Ovo je nažalost veoma čest slučaj sa kojim se susrećem, na sreću indirektno, što je i dobra škola da se obrati više pažnje sa kim se počinje surađivat.

Poplave

Kao što je i u HR situacija alarmantna zbog poplava, isto tako je i ovdje, trenutno zona Veracruz je u evakuaciji zbog urakana Karl, gdje se trenutno 40 tisuća ljudi premješta u sigurnije krajeve. Također traje potraga za ljudima koji su nestali zbog svega tog. Gadno. Iako već par tjedana u glavnom gradu nije padalo onako kako zna, nadam se da ni neće, sa obzirom na situaciju odvoda, koja i nije baš najbolja.

Mali update: 400 krokodila je zmaglilo iz rezervata u Veracruzu, fakat im je samo to trebalo uz poplave 😦

 
2 komentara

Objavio dana 20/09/2010 u Monday report

 

Hrvatska u Meksiku i mi ‘rvati

Meksiko je popularna destinacija među Hrvatima, što i pokazuje moje često druženje sa onima koji dođu u svojoj organizaciji, te žele vidjet što više u glavnom gradu. No ovdje bi htio malo pisati o nama koji smo ipak odlučili ostati.

U meksičkoj dijaspori nas nažalost nema puno, i da iskreno priznam, tek do malo sam saznao da nas ima više nego što sam mislio. I osjećaj je stvarno divan, jer kada živite odvojeni od svojih, okruženi stranim jezikom, kulturom, svaki doticaj sa nečim svojim znači jako puno. Nažalost ovo je teško dočarati nekome tko se nije našao u sličnoj situaciji. Ja sam se uvijek čudio hrvatima vani kako su veliki patrioti, i iskreno malo me to živciralo, no sada ih potpuno razumijem. Samo se nadam da neću počet slušat Thompsona i slično.

Ja nisam jedan od onih koji su pobjegli prije rata, ili su otišli sa posebnom idejom o boljem životu van hrvatske, i iskreno se nadam da nikada neću naljutiti ni jednog hrvata sa time što ne živim u hrvatskoj, iako volim čuti što ljudi razmišljaju i kako na to gledaju. Ja sam došao u meksiko zbog toga što mi je posao to dozvoljavao i što volim upoznavat nove kulture, eh, i zbog žene naravno. Iako, moram priznat da primim 1-2 emaila mjesečno od mladih koji pitaju kako je tu, jer planiraju odlazak iz HR. Nigdje nije lako, pa tako ni u Meksiku.

Hrvatska delegacija

Hrvatska nažalost nema ambasadu ni konzulat u Meksiku, isto kao što ni mi nemamo meksičku u hrvatskoj. Iako se na stranici MVP-a (ministarstvo vanjskih poslova) pokazuje konzulat u Meksiko Cityu, radi se o jednom malo uredu, koji je počasni konzulat, te u njemu rade meksikanci. Kada sam došao prvi put u meksiko, i radio na mom imigracijskom statusu, pokušao sam stupiti u kontakt sa ljudima tamo, te nakon 3-4 poziva u 11h ujutro (svi konzulati imaju jebeno radno vrijeme od 10-13h obično), no nisam uspio stupiti u kontakt sa konzulom, iako sam ostavlja broj telefona i napomenuo da me zove u bilo koje doba. Tolko o posvećenosti poslu. Mrzim fušere općenito i one koji primaju plaću za nerad. Nakon susreta sa delegacijom Hrvatske amabasade iz Washingtona, rekli su mi da ona nije niti dužna obavljati konzularne dužnosti, jer to počasno može biti bilo tko. Jednom kada se otvori konzulat, ona automatski gubi svoju počasnu titulu.

Ta famozna gospođa Laura je poznata i ostalim hrvatima ovdje, no uvijek kao misteriozna žena, koja vjerovatno ignorira svoje obaveze nije puno zainteresirana za hrvate, a na kraju krajeva tko zna i koja joj je funkcija iako ne prima plaću i dal prima plaću ili radi to iz hobija. Možda ne bi bilo loše kada bi MVP odlučio postaviti nekog od nas ovdje za konzula, to bi bilo fora. Mogli bi si slati Dorina čokolade i cedevitu diplomatskim kanalima. Za sva ozbiljnija pitanja, ovaj lokalni ured nas upućuje u našu ambasadu u Washingtonu ili Los Angelesu. Ovom prilikom bi pohvalio naš ured u Washingtonu jer su stvarno brzi i detaljni u mejlovima i veoma susretljivi. Ne kao idioti u hrvatskoj ambasadi u Brazilu. Njih me bilo sram zvat kolko su bili bezobrazni i neljubazni.

Malo vas je, malo vas je!

Nismo na tekmi no kako sam spomenuo, tek pred malo sam saznao da nas ima više nego što sam mislio kada sam došao tu. Nema nas naravno kao u Argentini ili Chileu gdje su zajednice hrvata puno veće, no polako se skupljamo i to mi je jako jako drago jer osjećaj samoće zna koji put biti dosta gadan. Za sada nas je većina u glavnom gradu no i ima nas i u obližnjim saveznim državama. Za one koji provode većinu dana pričajuči strani jezik, sanjaju na stranom jeziku, znaju da zna dosaditi svojevremeno te imati nekog svog, je više nego i dobro.

 
21 komentar

Objavio dana 18/09/2010 u Za, Život

 

Slavlje, dan poslje

Tek su 10h ujutro i traje tišina, predivna tišina koju je rijetko imat u ovo doba, ja sam se nažalost digao već oko 8, prvo radi psa koji je već bio malo živčan a drugo zbog profesionalne bolesti kod koje ne mogu spavat dulje, čak ni vikendom. Iako je od danas službeno početak mega mosta koji traje 5 dana, i grad će osjetit tu tišinu što u prometu što u trgovinama. Dok će restorani i centar bit krcat što sa turistima što sa lokalcima.

DRUNK MANSlavlje smo proslavili relativno mirno, kao i svake godine, u obitelji cure, uz hranu i cugu. U cijelom gradu traje akcija “suha noć”, koja zabranjuje prodaju alkohola u super marketima, a i u mini marketima, dok u barovima i restoranima ne. Malo idiotski, jer ako kupiš cugu u trgovini veće su šanse da ćeš to konzumirati doma, dok kada se urokaš u bircu, veće su šanse da ćeš vozit doma, tolko o akciji. Al dobro, uspjeli smo jučer dobiti par boca piva onako ispod pulta u mini marketu, viva mexico.

Danas je uglavnom slična procedura kod većine meksikanaca, a to je da se ruča ono što je jučer ostalo od hrane (slično kao i kod Božića i Nove Godine), te se popodne provede ne radeći ništa ili odlaskom u centar, parkove ili slično. Tako da bar znamo na koja mjesta ne ići. Mi ćemo dan provest uglavnom polupasivno. Ja nažalost nemam nikakav most, pošto trenutno nemam ni jednog aktivnog meksičkog klijenta koji je na odmoru.

Meksikanci su veliki ljubitelji pirotehnike, tako da se samo u jako velikim manifestacijama angažiraju profesionalci. Uglavnom svatko ima svoj privatni vatromet, naravno tu ne mislim na one rakete tipa prskalica, već o pravom vatrometu koji leti 40-60m u zrak i napravi ka-boom. Već sam spominjao da u meksiku svi sve znaju, tako da kolko može bit komplicirano složit malo baruta sa bojom u kartonske loptice (discovery channel) i to nafilat u cijevi i lansirat. hehe.

 
Komentiraj

Objavio dana 16/09/2010 u Za, Život

 

Mega most

¡Viva Mexico!Dan prije tog mega očekivanog dana, sve je mega, mega budget za organizaciju, mega kaos u prometu i centru, mega potrošnja na poklone… Pa tako je i ovo najduzi most koji ce sluzbeno stupit na snagu u povijesti meksika. Tako da ce (m)učenici bit doma od sutra, iako su danas skraćeno pa do ponedjeljka, točno pet dana, pravi mini praznici. Nije loše a vjerujem i da će puno firmi spojiti isto sve kao državne firme. Nikako dobro ako morate nešto službeno riješiti, platiti nešto u banci ili regat auto.

Kao što sam već spomenuo, iako ima puno ljudi koji su ponosni, isto tako ima onih koji i neće baš veselo vikati “Viva, Viva” sutra. Mnogi su razočarani politikom predsjednika, i ne podržavaju tolku raskošnost vlade u ovo doba. Čitam po raznim servisima da je centar u kaosu već par dana i da je sigurnost na jako jako visokom nivelu, možda previsikom, pribojavaju se da se ne desi slično što se desilo u Moreliji prije koju godinu kada se za vrijeme “Grita” tj vikanja “Viva Viva” izvršio atentat na posjetitelje, te su poginule 8 osoba i oko 85 ih je ranjeno.

Tako da se može vidjeti neki strah među organizatorima, iako će većina ljudi sutra provesti sa svojim obiteljima, te izbjegavati razne trgove, no uvijek ima ljudi koji vole biti na glavnom trgu Zocalo gdje će predsjednik udarati zvonce i vikati “Viva Viva”. U školi koja je blizu nas čuju se odjeci kako mali meksikanci vježbaju vikanje i uče ih da budu ponosni na svoj narod. Dal bi trebali biti, pa valjda bi i trebali, ja osobno i ne vidim baš puno razloga na to, gledajući na situaciju oko siromašnosti, nezaposlenosti, poplava i svih tih ljudi koji su ostali bez kuća, baš ne bih imao puno volje to ne ignorirati i biti patriot. No neka im je, zasluženo 200 godina.

Viva Mexico

 
Komentiraj

Objavio dana 14/09/2010 u Život