RSS

Mjecečni arhivi: Kolovoz 2010

“Tata?!”

Inače nisam plašljiva osoba, no ne volim se osjećati nesigurno, tko voli? Već kod mog prvog posjeta Meksiku, u obitelji moje cure, često se otvori tema same sigurnosti u zemlji. Iako svi na to gledaju dosta aktivno, totalno pasivno se prema tome odnose. Kako vole reći “To je Meksiko”. Statistike govore da svaki drugi meksikanac zna nekoga tko je bio napadnut te mu je bilo nešto ukradeno, ili nešto gore.

Sa porastom nezaposlenosti, automatski raste i delikvencija među narodom. Ovdje naravno ne govorim o narko poslovima već o sitnim poslovima oko krađe mobitela i novčanika, pa do auta na semaforu, što je dosta učestalo.

Telefonski poziv

Jedan od popularnijih načina prevare, je taj da se žrtvu nazove, te da se neka mlađa osoba predstavi kao sin/kćerka, a to se može vrlo lako na ovaj način:

  • Driiin driiiin
  • Žrtva: Halo
  • Prevarant: Mama (ili tata)
  • Žrtva: Pedro?
  • Prevarant: Daaaaa
  • Žrtva: Gdje si i zašto plačeš?
  • Prevarant: Neki ljudi me drže tu….

Dalje kreću upute da žrtva ima par sati da uplati neku svotu na neki x račun uz upute da ne zove nikoga i slično. Roditelji automatski odgovaraju sa imenom djeteta, kojeg prevaranti obično iskorištavaju i kroz slične metode izvuku još neke potrebne informacije koje im služe da bi izvukli što više novca. Ova metoda se može aplicirati i vezano sa dečka/curu, baku/unuka. Starije je ljude puno lakše prevarit, jer kako imaju puno sinova i unučadi, teško im je prepoznati da li se radi o nekom poznatom.

Glavni razlog pisanja ovog članka je to što se to nažalost desilo i nama u subotu navečer oko 23h. Neki balavac je kroz plač rekao “Tata?”, no kako sam već bio potkovan sa načinom na koji to rade, jednostavan upit sa moje strane “Marko, jesi to ti?” i odgovor “Da…”, je to samo potvrdio, te smo izbjegli moguću štetu. Način na koji ti gnjusni ljudi dolaze do brojeva telefona je nepoznat. Neki smatraju da ih biraju nasumično, neki da ih netko iz telefonske kompanije proda i slično.

Ostala uputstva

Među ljudima već postoji nepisano pravilo kako se treba javljat na telefon, te kada netko nekoga traži, ne davati informacije bez identifikacije pozivatelja. Slični pozivi:

  • Halo, da li je tata doma? -ne, otisao je na put (ovdje mogući prevarant saznaje da su doma samo zena i mali sin)
  • Halo, možemo doći sutra ujutro da provjerimo plin? -joj, nema nikog doma ujutro (mogući prevarant zna da nema nikog doma i može doći očistit stan)

Ovakav tip infomacija se može prikupljat kroz neko vrijeme da žrtva ni ne posumlja na nešto. Dal je potrebno biti paranoičan, naravno da ne, no treba posvetiti pažnju i malo vježbati javljanje na telefon.

Oglasi
 
Komentiraj

Objavio dana 30/08/2010 u Monday report, Život

 

Vi du spik ingliš

Poznato je da ljudi kojima je španjolski primarni jezik, teže nauče engleski, i kada ga nauče onda to zvuči kao malo bolji rusko-engleski, no ipak puno bolje nego talijansko-engleski. Gdje je problem? Ja mislim da je problem kod toga što je španjolski dosta “nježan” jezik. Nema tolko grubih riječi kao npr u hrvatskom ili njemačkom, kojima jezik dobija praksu.

Ja se uvijek fino nasmijem kada vidim kako pričaju, te ih nerijetko ispravim kod naglaska ili jačine glasa. Da se ogradim, moja kvaliteta engleskog je podosta opala nakon što mi se španjolski počeo motati po glavi, jednostavno nema mjesta za tolke jezike haha.

Generalni problem

Problem nastaje već u osnovnoj školi, javne škole su za kurac, da prostite -bi rekli u zagrebu. Engleski tokom cijele osnovne škole se svodi da John ide kupit kruh i mljeko, i nažalost na tome ostaje svo znanje engleskog. Ja se sjećam mog engleskog iz osnovne, gdje je učiteljica bila veoma stroga, no jako kvalitetna, i baš mi je bilo drago da smo učili onaj pravi Engleski engleski. No što sam htio reći je da smo mi već u osnovnoj baratali jako dobro engleskim te nije bilo nikakvih problema da u 6-7 razredu možeš komotno pričati sa nekim.

Al onaj pravi pravi problem nije u školi, već ja krivim televiziju. Naime, svi crtići te većina filmova su sihronizirani na španjolski, počevši od Simpsona, koji su jedni od najgledanijih među klincima pa i starijima. Ne moram ni govoriti kolko užasno žvuče, iako je to tema koja se ne otvara ovdje, jer će se svi složiti da je engleska verzija, ona originalna, zapravo sranje. Al kako će znati koja je bolja kada od malena gledaju samo tu sihroniziranu. Kako djeca nažalost provode više vremena pred tv-om nego u školi ili pak na učenju engleskog, praktički nemaju niti šanse da upiju malo tog engleskog te savladaju i nauče izgovaranje, jer ga doslovce nemaju gdje čuti. I ono malo što nauče u školi je krivo jer učitelj zapravo uči krivo, nažalost.

Za one koji su uspjeli na neki način naučiti engleski, izgovaraju ga na neki smješni način, te me koji put naživciraju, jer izgovaraju krivo, al ne, ti si kriv ako ih ne kužiš. I malo koji će priznat da je krivo naučio. Valjda je to sve dio tog globalnog meksičkog ponosa o kojem ću pisati kasnije. Izgovaranje riječi se često svodi na način na koji se piše. Dok je poznato da kod engleskog neka slova se jednostavno pojedu i ne dolaze tolko do izražaja. Evo jednog primjer Happy New Year bi se izgovaralo hapi nju jiiir. U principu nema tolko ne-sihronizacije sa sugovornicima osim kada se radi o riječima koje se slično izgovaraju, pa uz njihov espangliš, teško je skužiti što je pisac htio reći, isto tako, ako i pričaš dobro, oni te neće skužiti jer imaju svoju verziju kako to treba zvučati.

Španjolske verzije glumaca i likova

Ovo me uvijek nasmije, a ću podijeliti sa vama. Naime, kako se većina crtića/serija/filmova i comic stripova prevode, šteta bi bila ostaviti imena glavnih aktera na originalnom jeziku, stoga većina klinaca neće znati tko je Bruce Wayne, već ga znaju po imenu Bruno.

Ostali prijevodi:
Bruce Wayne i Robin (Batman): Bruno Díaz i Ricardo Tapia
Fred Flintstone (the Flintstones): Pedro Picapiedra

 
Komentiraj

Objavio dana 25/08/2010 u Život

 

Monday report: počela je škola

Ja sam inače preko tjedna ranoranilac, iako se niti preko vikenda ne uspijem naspavat. No danas me je probudio zvuk motora policijskog helikoptera. Došao je dan kada se 23 milijona malih meksikanaca željnih učenja, vraća u školu. Već se prošli tjedan mogla vidjet povećana aktivnost po trgovinama i knjižarama.

Trafico, México DF 080811Zašto se stvara tolka panika, pa osim što je stvarno puno djece ponovo na cesti, sa njima su i njihovi roditelji koji voze ili voze u javnom prijevozu svoju djecu do vrata škole, i onda popodne idu opet po njih. Naravno to praćenje djece prestaje kod djece koja već imaju 13-14 godina. Ja se iskreno nadam da danas neću morati ići nigdje iz officea i da ću izbjeć kaos koji će nastat.

Mislim da tu gužvu niti ne stvaraju tolko auti, već neorganizirani javni prijevoz autobusima, koji se tek u zadnje vrijeme kao normalizira i dovodi u normalu. No još uvijek su glavni uzročnik gužvi zbog svog idiotskog načina vožnje i mogućnosti da vam stane gdje god poželite. Dal na sredini ceste, usred semafora i slično.

Etape školovanja

Poesia coral.Meksiko ima malo drugačiji sistem školovanja nego Hrvatska. Iako se na kraju skoro pa svede na isto. Evo kratke liste što prosječni meksikanac prođe na putu do svoje zrelosti. Al sam ovo napisao haha:

  1. Primarna škola (Escuela primaria): Počinje od 6g starosti i traje 6 godina. Ovdje uče čitati, pisati i osnovnu matematiku, onu sa lopticama.
  2. Sekundarna škola (Escuela secundaria): Počinje nakon primarne, kada dijete ima 12-13 godina osim ako nije ponovio koji razred. I ova škola traje 3 godine, te je zamišljena da pripremi učenike za radne navike i da omogući da se snalazi sam u životu. No kako će učenik imat tek 15-16 godina, pitam se kolko će biti spreman.
  3. Srednje obrazovanje (Educación Media Superior): ova škola nastupa nakon sekundarne i traje 2-3 godine. I priprema učenika za visoko školovanje tj fakultet. Također je zovu i Prepa (valjda od preparar~pripremiti). Neobavezno
  4. Fakultet 4 godine. Neobavezno

Kao što možete vidjeti, prosječni (m)učenik prođe kroz brdo školovanja. Nažalost to ne znači da je nad-pametan, nego da će vjerovatno puno brže izgubit volju za učenjem, te se izgubit negdje putem. Prosječni meksikanac nema Srednje obrazovanje (3), te sa 15-16 godina već počinje raditi. Ovo samo govori o lošem edukacijskom planu, koji ostavlja puno rupa da učenik ostavi školovanje i kako ga zakon to ne obvezuje, nemaju puno izbora.

Postavljanjem srednje škole kao obavezno u hrvatskoj se to izbjeglo, te iako bez fakulteta, prosječni hrvatski učenik sa 17-18 godina je prilično spreman za obavljanje većinu tehnički-administrativnih poslova.

 
Komentiraj

Objavio dana 23/08/2010 u Monday report

 

NE – plastičnim vrećicama

Kako sam već bio spomenuo, Meksiko ima jako puno problema sa smećem. Problem nisu tolko ni nekulturni ljudi koji ispuštaju smeće gdje im se svidi, već nemogućnost odlaganja tog smeća na pravo mjesto: u kantu. Turisti mogu vidjet kante za smeće nažalost jedino u centru grada. Gdje ih ima na svakom uglu, zašto? Pa zato jer je taj dio najposjećeniji, i kako bi bilo da svuda ima smeća jel, al zato ostali mještani grada, jebite se.

Ja sam odmalena naučen da ako imam neko mini smeće od soka ili panina, te nemam kantu na vidiku, to smeće spremim u đep old school, naravno ako nije previše organsko haha, i onda to ispraznim kada dođem kući ili vidim kantu. Neki bi to nazvali seljački, no za dečka sa sela, to je bilo normalno. Ovdje djecu “uče” da to isto spreme al kroz prozor autobusa ili auta, jer, već će netko to počistit, ako ne ljudi, onda kiša.

Plastične vrećice

Da se vratimo na temu. Prije koji dan je stupio zakon na izvršavanje, da će se sve trgovine kazniti velikom novčanom kaznom ako poklanjaju plastične vrećice. Nešto slično se pokušalo napraviti i u HR, gdje su zabranili prodavanje vrećica ako ima logo, sa namjerom da se smanji količina plastičnih vrećica. Danas iskreno neznam koja je situacija, ali cilj je bio da se nametne plaćanje da bi ljudi počeli koristiti više platnene vrećice, koje ovdje prodaju već duže vrijeme.

Platnene vrećice imaju par prednosti i mana, nisu doživotne, i obično su napravljenje od nekog recikliranog materijala. No obično su puno veće od plastičnih i imaju puno veću izdržljivost. Ja se trudim uvijek imat 2-3 te vrećice u autu, da u slučaju odemo u trgovinu bez planiranja, ne moram kupovati a niti tegliti konzerve tunjevine u đepovima. Vjerovatno se pitate zašto tolka drama oko ovoga, no plastične vrećice su stvarno veliki problem, jer se jako sporo razrađuju, zaštopavaju odvode i ako završe u moru, i tamo naprave štetu.

Promo akcija koja traje već neko vrijeme za zamijenu plastičnih vrećica za platnene

 
Komentiraj

Objavio dana 21/08/2010 u Za

 

Udri jače manijače…

Ubio te grom” – idu riječi velikog kralja popa Dine Dvornika.

Cassette tape DJUpravo ću taj citat iskoristit za moj članak o kućnom redu i kulturi Meksikanaca, ako taj uopće postoji. Do prije pola godine, živjeli smo, kako ja to volim nazvat, na selu iako smo još uvijek bili u velikom Meksiko Citiju. Na jugu grada, no na periferiji prema poznatoj šumi “Los Dinamos” (ime dinamo od toga što se iz obližnje šume spuštala rijeka, gdje su bila postavljena četiri velika dinama, koja su u to doba proizvodila električnu energiju.). U tom našem selu, nije bilo asfalta, već su bile postavljene one kamene ploče, ali prije 100 godina, tako da je ulazak u selu doslovno namijenjen traktorima ili đipovima, friški sir sam kupovao direktno kod mljekara itd.

Tamo smo navikli da je svaki vikend kod nekoga dernek, i da neće biti parkinga na ulici, te da ćemo morati odgoditi spavanje na jutarnje sate. No dobro, tješiš se da ćeš i ti jednom imati neki party pa da ćeš moći postavit razglas veličine košarkaškog terena i prodrmat bubrege susjedima. Naime, svaki treći meksikanac ima svoj osobni razlgas kojeg renta po potrebi društvu. Valjda je IN imat svoj razglas i DJ opremu. No dobro, bio je nama to prvi stančić od 30tak kvadrada i WCa od 1x1m, ali za 600kn mjesečno, nije bilo problema sa trpljenjem susjedskih DJeva.

No dobro, početkom ove godine smo se napokon preselili u civilizaciju kako ja to volim reći. U jedno od prvih stambenih naselja izgrađenog 60tih za potrebe Olimpijskih igara koje su se održale u Meksiku 1968. godine. Tu su smjestili većinu posjetitelja. Kasnije se to naselje prodavalo socijalnim i prosvjetnim radnicima. Naselje iako ima već 50tak godina, ono je u veoma dobrom stanju, jer se napravilo kako treba i puno stvari se planiralo unaprijed. Ono što je nama super, je da je 70% slobodne površine naselja pokriveno zelenilom i parkovima te ograđeno je ogradom, iako svatko može ući.

Većinu naselja obitavaju stariji ljudi koji su tu odpočetka i prosječne obitelji sa djecom. Kako je naselje jako veliko, izgrađeno je sa idejom da sadrži sve potrebno bez odlaska iz, tako imaju veliki super market, 2 škole, tortiljeriju i bolnicu. Mi smo u zgradi na zadnjem trećem katu od ukupno 16 stanova. I iskreno, preporod naspram onog gdje smo bili na selu.

Dj Mama

Ama de casa, un trabajo que pagaNo, brzo smo skužili, da iako smo u zgradama gdje obitava više ljudi, na prostoru gdje postoje zgrade, gdje zvuk odskače puno brže i jače nego na selu, ne spriječava stanovnike da imaju svoju osobnu radio stanicu i podijele sa svima svoje glazbene ukuse. U ovom slučaju više nemamo mlađahne DJ-eje, već su to domaćice koje su doma po cijele dane i uglavnom dan provedu čišćenjem i pripremanjem ručka. Tako se radnim danom od 9h mogu čuti svakakve pjevuljke narodnih heroja i šta ti ja znam koji Fernandezi i ostali tradicionalni pjevači. Naravno, svaka domaćica mora imat svoj mega stereo sistem, kojeg su joj kupili za Dan Mame.

Preko toga i mogu proći, nek slušaju šta ih je volja, ono što me živcira je što ta muzika ne prestaje do 23h navečer, pa čak i kasnije. Da ne bude to sve, njima se pridružuju i njihovi muževi, koji odluče raštemat prozor ili vrata, ili upravo u 11 ili 12h navečer postaviti novu policu na zid, pa bušilicom razbude cijelu zgradu. Mene je na početku čudilo kako to da nitko ne reagira. Živio sam 5 godina u Zagrebu u svoje studentske dane, i znam što se desi ako je netko malo glasniji poslje 22 ili čak 21h usred radnog tjedna, odmah pokucaju momci u plavom i prijete raportom. Toga nažalost ovdje nema, bojim se da bi mene lokalna murja uhapsila što bi se pokušao žaliti.

Ovo je samo onaj mali dio “Boli me za sve i svakog” što vjerovatno mali meksikanci uče u osnovnoj školi; “Poštuj mamu i tatu, i j*bi ma*er susjedu sa muzikom i budi nekulturan sa svim ostalima”. U mojem mini istraživanju, saznao sam da postoji nešto sto se zove Kućni red i da bi se sve zgrade koje imaju više obitelji unutra, trebale toga pridržavati, no nažalost, malo, jako malo ljudi zna što je uopće kućni red, i odgovaraju na moje pitanje sa “Zašto bi ja puštao muziku na tiho i poštovao susjede, ako oni mene ne poštuju”. Šta reći na to?

Ugodan vam vikend svima!!

 
Komentiraj

Objavio dana 20/08/2010 u Protiv, Život

 

200 godina

La Época del BicentenarioOve godine Meksiko slavi 200-totu obljetnicu revolucije (15.09.). Dosta brandova imaju svoje posebne promocije vezane za obljetnicu. Tipa “Kupi mužu novi auto“, kad smo kod auta, VW je izbacio posebnu verziju nove Jette, koja se potpuno izrađuje u Meksiku, na što su Meksikanci jako ponosni (večina malih VW auta dolaze iz Brazila i stižu full loše kvalitete), dok su auti proizvedeni u Meksiku na dobrom glasu, bar od VW.

Na televiziji, prije filma u kinu te na radiju, non-stop se vrte reklame za obljetnicu, tolko da ljudima već dosadilo a nije još ni počelo pravo slavlje. Reklama podsjeća Meksikance da bi trebali biti ponosni na sebe, i na tih 200 godina što postoje. Iako imaju potpuno pravo biti ponosni, ja ih koji put dirnem sa mojim pametnim pitanjima i sa mrvicom sarkazma. Pa svako tolko pitam jednog koji je očigledno veliki patriot, da mi kaže na što je to ponosan. Svi uglavnom odgovaraju na sve, pa ih onda ja dirnem sa pitanjima; “Dal su ponosni na korumpiranu vladu, male plaće, loše zdravstvo, manjak zakona koji bi kontrolirao ljude, zagađenje, djecu koja izlaze izlaze ko idioti iz osnovne škole i općenito loše školstvo” – nakon toga, se malo zblokiraju jer im je to previše za obradit, neki uglavnom nastave sa šutnjom, neki se slože sa mojim pitanjima, neki čal i prestanu bit ponosni odjednom.

Meksikanci su jako ponosan narod, veliki su patrioti iako ih zemlja guzi na sve moguće načine. Na sve loše odgovaraju “Ovo je Meksiko, navikni se” -oni su se valjda kroz sve ove godine dobro navikli. Možda bih i ja bio ponosan da slavim 200 godina postojanja moje zemlje, možda je sve to prirodno no kako nisam u toj poziciji, ne razumijem.

 
Komentiraj

Objavio dana 18/08/2010 u Za, Život

 

Još malo, pa počelo

I ovaj je vikend kao i svaki drugi prošao veoma brzo, i opet smo na početku novog radnog tjedna. Kako radim od kuće, i nije tolko naporno u pidžami preskočit jednu sobu i otići u drugu. Ubrizgavanje kave na litre i doručkovanje nekih Donuta (da, onih koje jedu američki policajci) od jučer. Imam prednost što se u meksiku počinje raditi dosta kasnije nego na evropski ritam, tako da mejlovi počnu dolaziti tek poslje 9-10 ujutro, bar oni poslovni. Ja sam ranoranilac, tolko da se ni vikendom ne mogu naspavat kada bih trebao. Tako je danas dan počeo oko 6.30, vani je još bio mrak, a i sunce se tek diže polako, sa obzirom da je tek 9 ujutro.

Sljedeći tjedan počinje škola opet, malo ranije nego u HR. Tako da se kaos polako vraća u trgovine, kako sada svi imaju popuste za školski pribor, pa se moram švercat na kasama “Samo do proizvoda” i ja sa 11, pa se molim da me ne posalje na drugu kasu. Promet je u banani kao i prije, i moje očekivanje prije ljeta da će se to smanjiti, i nije baš urodilo plodom.

Vrijeme je još uvijek relativno ok, ujutro je sunce do nekih 18h, onda počinje kiša koja pada uglavnom cijelu noć, no to mi je i ok, sa obzirom da volim spavat sa kišom u pozadini.

Monkey see, monkey do

Što se tiče posla, pripremam neke ponude za lokalce, za jednu od većih firmi u Meksiku. No uvijek se naživciram sa njima iako već surađujemo više godina, jer ih je kolega sa kojim surađujem navukao na kikiriki prije nego sam ja preuzeo te poslove, pa im je svaka ponuda puno, a u principu ni ne kuže veličine projekata. To je jedan od onih klijenata koje je bolje izgubit nego trpit. Ljudi koji tamo rade, bar u odjelu marketinga, ne mogu reći da su nesposobni, ali ne bi trebali obavljati poziciju za koju su plaćeni. Uzmimo to ovako, ako prodajete proizvod koji vrijedi više od pola milijuna kuna, a ne možete odvojiti ni 5% vrijednosti na poštenu internet kampanju, onda to dovodi u pitanje dal uopće želite prodat taj proizvod.

Ugodan početak tjedna svima.

 
Komentiraj

Objavio dana 16/08/2010 u Monday report